Objavio: arcimun | Rujan 3, 2012

NATPIS KOD SELA KOBAŠ

NATPIS KOD SELA KOBAŠ

 (Uspomeni nevinim žrtvama — poginulim 24. X 1943. god na Kobašu)

Poluotok Pelješac pruža se u dužini od 72 km između Rta Lovišće na sjeverozapadu te Rta Vratnik i Veljara na jugoistoku. Sa sjeverne strane je okružen Neretvanskim i Malostonskim kanalom, s južne Pelješkim i Mljetskim, a na istoku Stonskim kanalom. Zauzima dinarski smjer pružanja NW — SE, osim krajnjeg zapadnog dijela koji ima smjer pružanja E — W, kao otok Hvar.

Ulazite li morem u Stonski kanal, na desnoj strani vam ostaje svjetionik Grbulja, a s lijeve strane vam se pruža uski ali strmi jugoistočni dio poluotoka, obrastao borom i makijom što mu uz plavetnilo mora daje posebni čar. Na sjevernoj strani ovog dijela, na ulazu u Stonski kanal, smjestilo se selo Kobaš s pitomom uvalom obraslom borovima, vitkim čempresima i makijom. Tu se nalazi ladanjski dvor poznate dubrovačke obitelji Betondić, od koje je osobito poznat Jozo Betondić dubrovački pjesnik XVIII st. On je ovdje u tišini i »razgovoru s muzamo« (po Appendiniju) stvarao svoja književna djela i prevodio latinskog pjesnika Ovidija.

Pitoma mirna uvala, daleko od prometnica i gradske buke, daje posebni čar ovom tihom, ubavom selu u kojem živi 7 obitelji, a koje su god. 1945. Nijemci popalili i poubijali nevine ribare koje su tu zatekli. Na taj nas nemili događaj sjeća spomenik podignut nevinim žrtvama u blizini obale na pristaništu.

Prigodom trideset godišnjice ovog tragičnog događaja posvećujem ovaj članak kao sjećanje na nevine žrtve. Uspomena na njih ostat će trajna!

Posebnu ljepotu ovom selu daju vitki i vječni zeleni čempresi (cupressus sempervivens) koji već stoljećima ovdje rastu i svojom ljepotom i zelenilom idealno se uklapaju u ambijent među borovima i ostalim ukrasnim biljem. Svojom visinom zaokupljajući pogled posjetioca ove pitome uvale, djeluju nedostižno. Čempres je simbol juga, simbol topline, suprotno od vrbe koja je biljka sjevera i djeluje žalosno, a on nedostižno, upravlja naš pogled prema visinama. Zato su ga ljudi izabrali da im drži kao posljednju stražu — da bude čuvar i glavni ukras naših groblja. Ne samo uz našu obalu već duž čitave obale Sredozemlja čempres je stalan pratilac groblja, crkava i kapela, samostana i parkova.

Zar nijesu posebna atrakcija čempresi kod sv. Mihajla u Lapadu, ispod Gospe od Karmela na Pelješcu, na stonskom groblju, na novom groblju na Kuni na Pelješcu i duž naše obale i po otocima?

SELO KOBAŠ KOD STONA (PELJEŠAC)

 

Iz sela Kobaš vodi puteljak prema jugoistoku do Rta Vratnik cea 5 km daleko, gdje se u prisoj noj strani zvanoj Pržina nalazi malo naselje od šest kuća obitelji Prkačin, koje su se ovdje naselile zadnjih 50 godina, sa krasnom pješčanom plažom.

Svaki prolaznik, a osobito ljubitelji prirode, ovdje proživljava ugodne časove u promatranju prirodne ljepote ovoga kraja. Dok prolazite puteljkom koji vas vodi prema Pržini ostaju iza vas maslinici kraškog poljica poviše sela, a otvara vam se krasan pogled prema moru gdje u daljini vidite otok Mljet kao ploveći brod na pučini mora. Polukružni zaljev koji je pred vama zatvaraju istureni dijelovi kopna na istoku i zapadu, a more se je usjeklo u kopno tvoreći uvale, drage, plaže i žale na obali. Taj se zaljev zove »Marćuleti«, poznata ribarska postaja za lov plave ribe. Visoke kopnene stijene strmo se spuštaju u more te je obala mjestimično teško pristupačna, osim u uvalama, dragama i plažama, te sredina zaljeva zvana Priježba gdje je obala pogodna tako da tu ribari izvlače mreže i drže lađe. Tu se nalazi i jedna gospodarska zgrada, sagrađena još za vrijeme dubrovačke Republike.

Plavetnilo mora s bjelinom priobalnog pojasa skladno se uklapa zelenilom stoljetnih borova koji rastu sve do morske obale tako da im grane skoro dodiruju morsku površinu. Idući ovim puteljkom prema Pržini ostaju vam u nezaboravnom sjećanju zalaza, sunca kada crvena užarena kugla utone u morsku pučinu obojivši ove kamene hridi rumenim bojama. Posebnu ljepotu i čar daje ovom zaljevu za vrijeme ljetnih noći i svijetlo«t s ribarskih lađa koje se zovu svjećarice — kada čitav zaljev bude umjetno rasvijetljen kao dan. Tada je posebni doživljaj vidjeti lov plave ribe i sudjelovati u veselju ribara kada je obilan ulov ribe.
Nedaleko od Priježbe na puteljku prema Pržini, nalazi se ispod kamene stijene maleni izvor žive vode koja tu stječe. Stijena je dosta visoka i strmo se spušta u more. God. 1945. tu je napravljen cementni rezervoar za vodu. Na obloj površini stijene uklesan je u rustičnoj kapitali natpis na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku:

Hic sitiens peregrine

Tibi de fonte perenni

Gratis salutaris limpida

Surgit aqua.

 

Natura saggia in ver

Qui del mare sulla sponda

Offre un acqua si gioconda

Fitibondo al passaggier.

 

Ovdi istijece voda sciva

Ka susjedim sdravlje,

A nemochnizim ljek dariva,

I prtnike scedne poji.

Natpis je uklesan na prirodnoj oblini stijene bez neke naročite simetrije u rasporedu pojedinih stihova, već prema prirodnom položaju same površine. Već su neka slova teško čitljiva, a osjeća se razorno djelovanje kiše i vjetra. Sam je natpis teško uočljiv, a jedina je oznaka podignuti cementni rezervoar uz samu stijenu. Izgleda da je uspostavom ovog rezervoara poremećeni prvotni tok vode, koja sada niže teče u more ispod stijene. Za vrijeme ljetne suše ovdje se je voda uzimala i nosila kućama za upotrebu. Osobito su se s njome služili ribari.

Pitamo se: tko je sastavio i dao ovdje na ovom mjestu uklesati ove stihove na tri jezika? Logično zaključujemo da je auktor natpisa poznavao dobro sva tri jezika, i da je uz to bio i sam pjesnik. Nećemo pogriješila ako ustvrdimo da je ove stihove sastavio i dao uklesati hrvatski pjesnik, dubrovčanin Josip Betondić († 4. I 1764.), ili njegov sin Jakov koji se je također bavio pjesništvom.

MARĆULETI: STIJENA S NATPISOM

 

Ova je dubrovačka obitelj posjedovala na Kobašu i Marćuletima svoje imanje, gdje su članovi ove obitelji provodili veći dio godino radeći i upravljajući ovim imanjem. U predjelu Priježba, nedaleko samog natpisa, uzgajali su vinograde koji su bili zaštićeni od vjetra u prisoju sunca, tako da su odavde dobijali dobru kvalitetu vina. Ovdje su u Priježbi sagradili i gospodarsku zgradu u kojoj su provodili ljeta uživajući ljepotu mora i krasotu borove šume te idealnu mirnoću i tišinu. Nažalost ovu su zgradu Nijemci zapalili za vrijeme prošlog rata. Danas se vide samo četiri zida.

Po predaji obitelj Betondić potječe iz Bosne iz sela Kobeć, te su bježeći pred Turcima došli najprije u Ston, a kasnije na Kobaš gdje su stekli imanje i podigli kuću. Prema arhivskim dokumentima u Državnom arhivu u Dubrovniku (Vendite cancell. 114—1606 — 1701 — 83′ — 84′) nalazimo da je dana: 26. IV 1698. god. registriran kupoprodajni ugovor između Damjana Nikole Betondića i Marina Tudizića. Tom je prigodom Damjan Betondić kupio za svotu od 4350 škuda — kompleks zemlje u Kobašu i Marćuletima, sa šumom, s kućama vilka i polovnika. (Vidi: Neda Beritić: »Oko Betondićeva prijevoda Ovidijevih Heroida« — Beretićev Zbornik, Dubrovnik 1960., str. 210—11.).

Prije ove kupovine oni su posjedovali na Kobašu manje imanje i time proširili svoju imovinu. Prema podacima iz matičnih knjiga župe Ston nalazimo već god. 1694. ovu obitelj na Kobašu. Tako Mato i Eleonora Betondić 20. VI 1694. kumuju djetetu Frani kćeri Miha Natali Dne: 16. VII 1695. Nikola Betondić kumuje kćeri Ani Miha Molin na krštenju. (Župski arhiv Ston, Matica Kršt. sv. I).

Zanimljivo je istaći činjenicu da su na Kobašu postojale tri crkve: Sv. Jeronima, sv. Antuna Opata i Gospa Karmelska. Najstarija je sv. Jeronima, jer je ovaj svetac u starini bio zaštitnik Kobaša. Obnovljena je god. 1963. i pripada župi, a ostale su dvije u privatnom vlasništvu. Kako protumačiti ovu činjenicu? Moramo naime znati da su za vrijeme Dubrovačke Republike mnoge bogatije obitelji na svojim imanjima podizale i kapele u kojima je svećenik misio i istodobno bio odgojitelj njihove djece, a ove su ga obitelji uzdržavale.

Prema popisu stanovništva Dubrovačke Republike iz god. 1673/74, proizlazi da je tada na Kobašu živjelo 58 stanovnika u 11 obitelji. Na Dubu 11 stanovnika u 3 obitelju, a na Hrasnome 23 stanovnika u 5 obitelji. Ukupno 92 stanovnika u 19 obitelji. Danas na Dubu nema nikoga, a na Hrasnome samo obitelj Oblizalo. Kobaš broji danas 29 stanovnika.

Istina je da se uvjeti života mijenjaju i ljudi sele u grad za lakšim i boljim životom. Međutim moramo priznati činjenicu da naša sela izumiru, polja, maslinici, vinogradi propadaju, zemlja se napušta. Ove su me misli zaokupile jednog dana dok sam se vozio lađom iz Kobaša prema Stonu (kroz Stonski kanal pri zalazu sunca.
Dok mi je pogled obuhvaćao rumenilom zapada ozarena okolna brda, nijesam mogao a da se s posebnom tugom u srcu ne ponovim stihove Miroslave Vlahović iz pjesme: »Bilo bi lijepo« — koja je objavljena u prošlom broju »Iskre«:

»Možda bi laste onda i ovdje zimovale

Ne bi bilo dalekog leta u tuđinu,

Same bi zimsku kuću sagraditi znale.

Jer nigdje kao u nas tako plavo nebo nije

 

I samo ovdje sunce tako toplo grije.

Nigdje kao u nas svježe ne osviću zore,

Nigdje kao naše ne pjevuši more.«

Don Ante Dračevac

Ston

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: